Uvučeni u zaustavljeno vrijeme koje titra1, pratimo vremensku strijelu koja od šezdesetih godina 20. stoljeća nije posve sigurna kamo ide, kolebajući se između moralne konzervativnosti naraštaja baby booma i Guccijeve potrošačke futurologije.

Kad je napustila galilejsko proučavanje budućnosti, istraživanje nepristupačnih svjetova koje je mogla voditi samo (fantastična) Znanost iz visina svoje sigurnosti, (znanstvena) fantastika kliznula je u rukavce našeg digitalnog društva. Lažni tragovi nogu Bibenduma (Michelinova čovjeka od guma) u prljavoj Mjesečevoj prašini onog dana u srpnju 1969. godine obilježili su kraj naših entropijskih uzleta mašte. Iako se su knjige Stephensona, Gibsona, Sterlinga i drugih prodavale kao priče o budućnosti, zapravo su bile prijenosi uživo, a izobličeno zrcalo koje je žanr postavio između prostora mašte i naše svakidašnjice raspršilo se diljem svemira mogućnosti, te se stopilo s vijestima i svim vidovima društva.